Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

 

Konop je postavljen u gotovo savršen krug. Unutar njega, na četiri strane bačeni su koparani, a pored svakoga od njih po jedan kamen okruglac. Tu su i mali kneževi, glavni akteri, kandidati za novoga Velikog kneza: Doksa, Gabro, Ila, Drago (Keva) i Puran. Sve je spremno za izbor novoga luškoga kneza!

Svaki od kandidata ide istim tim krugom i kamen oblutak spušta na koparan onoga kojeg želi vidjeti kao budućega kneza, a knez će biti onaj na čijem koparanu budu položena tri kamena. U prvome krugu nitko ne dobi povjerenje većine, te se pristupi novome izboru. Za kneza izabraše Dragu Stanića - Kevu. Uslijedi čestitanje i darivanje kneza, po običaju novcem koji se ubacivao u stap. Radila je i mećaja kako bi se što više zbilo novca… Kako i dolikuje i novi knez zahvali na izboru i darovima te obeća pomoći boljitku mjesta.

Koja je ovo po redu luška fešta? - pitam nevjestu, podrijetlom iz posuškoga Zagorja, jer ako itko to zna, to je ona. Da smo dobro procijenili, brzo nas je uvjerila.
- Ovo je peta po redu, iz pika će ona. Prvo je bila kneževina Sekulova, pa Cajina, onda Matina i prošle godine Barina. A sad ćemo vidit… Da smo je kojim slučajem upitali za rodbinsku vezu svih njih do 9. koljena, i to bi nam znala objasniti.

Petoj Lugijadi nisu nazočili Poljičani odakle potječu luški Stanići, ali zato su iz Sinja došli Vučkovići. Naravno, veza i s njima postoji. Vučkovići zapravo nisu bili gosti ovoga događaja nego domaćini, budući da su podrijetlom upravo iz ovoga duvanjskoga sela. Pred Turcima su, izbjegli u Sinj.
- Obišli smo groblje Vučkovine. Prema našim procjenama, tamo je barem 20 grobova naših predaka Vučkovića koji su u ovom mjestu živjeli više od stotinu godina, možda kroz četiri generacije. To groblje poslije su naslijedili Stanići. Ovo je naša djedovina. Ne znamo točno koje su godine izbjegli, ali imali su dosta blaga i bavili su se poljoprivredom. Nastanili su se u Sinju, gdje danas živi sedamdesetak obitelji, kaže Josip Vučković Bećo predsjednik Udruge Dječja alka Vučkovića koja ima tradiciju dugu gotovo šest desetljeća. U njoj sudjeluju samo muški potomci Vučkovića i to do deset godina. Iako se u njoj doslovce trči alka, organizirana je po uzoru na Sinjsku alku.

Već od prije je poznato da i Lužani imaju svoju alku i također vrlo zanimljivu. Doduše, nema preciznih kriterija, konja mijenja taćka, a tu ćete vidjeti i alkare i alkarice, no ipak kopljem uglavnom gađaju žene. Ove godine alku odnesoše Toljić i Vlatka. Tko zna, možda ubuduće i naši Lužani donesu jasna pravila za svoju alku. Uostalom, u tome im može koristiti skori uzvratni posjet Sinju i 59. dječjoj alci Vučkovića.

Na koncu, dodajmo da su se ovonedjeljnoj luškoj fešti odazvali domaći i iseljeni Lužani koji žive i rade u zapadnoeruopskim zemljama. Sudjelovali su u različitim starim športskim nadmetanjima, potezanju konopca, klipa, bacanju kamena s ramena, te trčanju u vreći u čemu se najumješnijim pokazaše Ruža i Toća. Uspješni su bili i luški zetovi koji odnesoše pobjedu u bacanju kamena s ramena i u potezanju klipa, što znači da su se Lužanke dobro udale.

Ovim događanjima posvjedočiše i hrvatski politički dužnosnici koji navratiše iz Šujice gdje su sudjelovali proslavi 150. obljetnice župe Šuica.

 

Ponedjeljak, 02 Svibanj 2016 17:25

Stradanja Hrvata na Lugu 1943. godine

Napisao/la

 

Zapaljeno i ubijeno osamdeset troje nevinih ljudi

Vođeni pobudnom mišlju pape Ivana Pavla II.: "Potrebno je da mjesne crkve učine sve da ne prepuste zaboravu spomen onih koji su pretrpjeli mučeništvo", zamolismo očevidca Stojana Stanića za svjedočenje o osamdeset troje ubijenih i zapaljenih civila iz duvanjskih sela Luga, Kuka i Letke. Na iskaz je rado pristao, a još vitalna osamdesetčetverogodišnjaka s dobrim pamćenjem i zdravljem zatekli smo kako pred kućom priprema drva za ogrjev. O spomenutom masakru nevinih civila u Drugom svjetskom ratu, u obliku razgovora s deset preživjelih svjedoka, pisano je u božićnom broju Naših ognjišta (br. 4–5–6, str. 5-6) još 1971., ali su prešućene neke bitne činjenice o uzrocima i sudionicima zbog straha od zatvaranja autorā i već poznate cenzure tiska tadašnje komunističke vlasti.

Tada dvadesetogodišnji Stojan iz neposredne je blizine svojim očima gledao osvetu ubijanjem i paležom nevinih ljudi i kuća dvaju sela. Stoga smo smatrali da nam vjerodostojno može svjedočiti o tom nemilom događaju. Paklu krvi i plamena izmakao je pukim slučajem i čudom Božjim, da bi nam šezdeset i četiri godine poslije posvjedočio o velikoj tragediji hrvatskoga naroda, koja je dio naše krvave ali slavne povijesti. Ona bi nam svima trebala biti najbolja učiteljica za sadašnjost s poukom za budućnost.


"Ili hrana ili smrt!"

"Zovem se Stojan Stanić, rođen sam 30. lipnja 1923. u selu Lugu pokraj Tomislavgrada u obitelji Tome Stanića i Stane rođ. Smiljanić. Dobro se sjećam jer sam preživio veliku tragediju koja se dogodila u selima Lugu i Kuku. Govorim ispred svih koji su preživjeli jer se i dandanas još uvijek ljudi pitaju tko je to počinio i zašto su te ljude pobili. Većina misli da smo mi bili partizani, ali nismo nego Hrvati. Bio je čist i vedar dan 16. prosinca 1943. ali nad naša sela Lug i Kuk nadvili su se tmurni oblaci od crnoga dima paleži kuća, čak osamdeset troje ubijenih i zapaljenih muškaraca, žena i djece. Iz Luga ih je bilo pedesetero, iz Kuka trideset jedno i dvoje iz Letke. Njemački SS vojnici – krvnici – nisu imali obzira ni prema starijima ni prema ženama i djeci već su sve odreda ubijali. Uzrok je svemu tomu prisutnost tih prokletih partizana, koji su se smjestili nedaleko, iznad našega sela. Na nas su bili ljuti što uz njih nitko nije htio pristati, a da nas nisu pobili Nijemci, mislim da bi to učinili partizani.

Nijemci su bili smješteni na mostu preko rijeke Šujice, 500-600 metara od našega sela, a partizani sjeverno od nas, šest-sedam kilometra prema selima Ravnom i Vukovskom. To su srpska sela i ti su partizani većinom bili Srbi. Bilo je Srba i iz Duvna, ali većinom iz ta dva sela, gdje su tijekom cijelog rata bili smješteni. Partizani su se poslužili varkom kako bi njemačke vojnike naveli da pobiju nas Hrvate, kako bi ljudi ovoga podneblja zamrzili Nijemce i njihovu vojsku, što im je i uspjelo. Iz našega sela nekoliko noći za redom partizani su napadali most na kojem je bila smještena njemačka straža. Još su silom tražili da im se donosi hrana na mjesto koje oni odrede. Za to su nasumce izabirali ljude, tzv. 'odbornike', koje bi pokupili iz sela – njih oko četiri-pet – te ih odveli sa sobom. Gore bi im zaprijetili: 'Ili hrana ili smrt! Ne će vam ostati ništa živo, pa ni ono što još nije rođeno." Tako bi im zaprijetili da su se ljudi plačući vraćali. Bili smo u muci što činiti jer su Nijemci u selu, a partizani traže hranu.

Živi zapaljeni u staji

Njemačka vojska svaki bi dan patrolirala kroz selo te ispitivala gdje, tko, što i kako radi, iako su za svakoga imali sve podatke i znali gdje se trenutačno nalazi. Partizani bi preko dana pobjegli u svoje baze određujući koliko im se treba donijeti kruha, krumpira, mlijeka, sira, mesa itd. Zahtjevi su bili sve teži jer ni mi sami nismo imali dovoljno hrane za preživljavanje, a kamoli da njima dajemo. Međutim, to je Nijemcima došlo do ušiju, a od koga, ne znamo točno. Samo znamo da smo hranu nosili pod prisilom. Nijemce očito nije zanimalo je li bilo pod prisilom ili dragom voljom. Na osnovu tog podatka optužili su mještane i 16. prosinca 1943. poslali bataljun vojske. Blokirali su sela Kuk i Lug, pokupili sve ljude od petnaest godina naviše. Rekli su im da će biti seoski sastanak i zatvorili ih u štalu Nikole Stanića – Kike. U staji sa sijenom najprije su ih mitraljezima s vrata tukli, ubijali i ubacivali granate. Nije mi poznat točan broj granata, ali su ih sigurno ubacili oko dvadeset do trideset, a nakon svega tu su pojatu zapalili. Kada je vatra došla do žrtava, gdje je bilo živih i ranjenih ljudi kao i onih koji su se kretali, počeli su iz vatre iskakati.

Na sve strane iskaču ljudi koji gore. Za to su vrijeme Nijemci stajali raspoređeni oko kuće i ubijali ih hitcima iz pušaka. Tomu sam događaju očevidac i živi svjedok. Sela su bila opkoljena, a vojska posvuda. Nitko živu glavu nije izvukao jer su ih sve pobili. Neki su vojnici bili iz Banata, a zapovjednici iz Njemačke. Mnogo je vojnika znalo naš jezik, a na kapama su nosili mrtvačke glave. Jedan je od vojnika nosao krošnju slame i bacao je uokolo, drugi je polijevao benzinom, dok je treći palio. Pokupili su muškarce iz sela Mokronoga i namjeravali isto učiniti, ali su iz nepoznatih razloga od toga odustali. Zatim su ih odvezli u zatvor u Mostar. Netko je iz vatre uspio možda otrčati desetak metara, netko pedesetak, a moj brat Jerko uspio je možda najdalje pobjeći. Čak do sela Kuka, ali su ga tamo sustigli i, svladana bolovima, ubili na vratima neke kuće. Možda je dvadesetak ljudi uspjelo iskočiti iz vatre, a koliko ih je gorjelo ranjenih, koji nisu mogli izići, to samo dragi Bog zna. To je za sve nas bila velika i teška tragedija!

Djecu i stare bacali u vatru

Nakon svega toga vojnici su nastavili paliti ostale kuće u selima Lugu i Kuku. U Lugu su od spaljene četrdeset i tri kuće ostale tek četiri cijele. A u Kuku je izgorjelo dvanaest do petnaest kuća. Počeli su ubijati žene, djecu i djevojke. Sve što je bilo živo, ubili su ili zarobili te kasnije prebacili u logor u Mostaru. Uglavnom su to bili Mokronožani, a iz Luga – Luka i Ivan Stanić. Mislim da je ubijeno pet-šest žena, dvije djevojke i nekoliko djece. Neke su se žene sakrile u 'trapove' (kućne ostave pod zemljom za skladištenje krumpira), ali su kasnije nađene dvije-tri mrtve. Izgorjele su u trapu skupa s kućom, ali su se tu drugi, poput Ivana Stanića – Ćokana s obitelji, spasili.

Neki su se spasili jer su bili u Duvnu na božićnoj ispovijedi. Jedno je žensko šestomjesečno dijete – Ilka Bariše Stanića – mrtvo pronađeno u pećnici u štednjaku. Teško je objasniti što je namjeravao vojnik koji je dijete stavio u pećnicu. Da mu spasi život ili da ga ispeče? To nitko točno ne zna reći, ali u svakom slučaju, dijete je izgorjelo. Mogu reći još i da su stare nepokretne ljude vojnici donosili pa ih bacali u vatru.Stanovnike koje nisu poubijali, odvezli su u općinske privremene logore u podrumima. Mislim da su trebali biti prebačeni u neki od logora jer su ih u tim podrumima bez hrane i vode držali tri dana i tri noći. Tu su bili smješteni dok nisu ispitali tko su pobijeni ljudi i tko je i zašto naredio masakr."

Čudom se spasio kao pastir

"Kako je došlo do toga da se ti ljudi vrate kućama? Kad su ih pustili, smjestili su se kod rodbine i prijatelja jer su sve kuće u selu bile spaljene. Pošto je bila zima, pod šatore se nije moglo pa su ljudi morali otići k rodbini ili prijateljima. Ja sam se uspio spasiti jer sam bio pastir pa me vojska prisilila da i ostalu stoku koju su porobili pričuvam dok su oni palili selo. Sa mnom su se nalazila još dva-tri seoska momčića i nekoliko dječaka. Rečeno nam je da tu stoku otjeramo u Duvno pred franjevački samostan. Kad smo došli kilometar-dva od grada, iznad sela se ponovno začula neka pucnjava. Vojnici koji su nas pratili, napustili su nas i rekli da nastavimo dalje sami, dok su se oni vratili.

Tri moja vršnjaka odvojila su se i krenula desno prema Eminovu Selu, dok sam ja krenuo lijevo u polje prema selima Letki i Vedašiću. Međutim Joko Stanić iz Luga, koji je čuvao fratarske ovce, krenuo je vidjeti zašto selo gori i što se događa. Na putu je susreo mene i pitao što se događa, na što sam rekao da su muškarci u selu pobijeni a sada pale kuće, ubijaju žene i što je ostalo živo. Raspitivao se o bratu Bariši, na što sam odgovorio da je izgorio skupa s mojim bratom i ostalima. Rekao sam da ne znam kamo ću sada, on mi reče da je najbolje s njim krenuti kod fratara da me negdje skriju, na što sam pristao. U grad smo ušli pored straže, kojoj Joko reče da sam i ja pastir pa smo tako došli u samostan.

Zapovjednik priznao zločin

Fratri su me ispitivali o tom nemilu događaju, a ja sam im sve ispričao kao što i sada činim. Fra Andrija Šoljić rekao je gvardijanu fra Sebastijanu Leski da odmah ide k njemačkom zapovjedniku, jer je njemačko zapovjedništvo bilo tu u samostanu, i pita zašto su pobili te nevine ljude, na što gvardijan reče da ne smije jer ga je maloprije vidio srditoga. Sutradan ujutro taj njemački zapovjednik susretne se s gvardijanom, koji ne htjede pozdraviti, što je ovomu bilo čudno. Zato on pošalje jednoga vojnika koji je govorio hrvatski jezik da ga upita: "Zašto niste pozdravili?" On mu na to odgovara: "Strah me i ne znam kako se zovem!" Na pitanje zašto, gvardijan odgovara: "U mojoj ste župi pobili dva najčistija hrvatska i katolička sela!" Zapovjednik veli: "Kako to da ti Hrvati i katolici dostavljaju hranu partizanima?"

Na to gvardijan odgovara: "Oprostite, to je sila jer oni dođu s oružjem uz ucjenu: hranu ili smrt. Da vaš vojnik dođe i to isto kaže, civil bi morao dati, a vi sudite kako hoćete." Na zapovjednikov upit: "Jamčite li glavom da su oni čisti Hrvati?" gvardijan fra Sebastijan odgovara: "Ako mi ne vjerujete, imate hrvatsku vlast u gradu pa pozovite načelnika općine i ustaškoga zapovjednika. Ako budem lagao, pristajem da mi skinete glavu!" Pustio ga je natrag pa smo tu prenoćili. Ponovno zapovjednik dozove gvardijana pa mu rekne: "Izgleda da smo prevareni! U pravu ste, gvardijane, i ove zatočene, žene i djecu, odmah puštam i živo blago vraćam tomu narodu." Nakon toga nas pastire pošalju da po gradu skupljamo stoku. Ovom izjavom zapovjednik je priznao da su oni pobili nevine ljude!

Divizija ''Princ Eugen'' i Livanjsko-duvanjski odred

Ta prokleta njemačka divizija koja je ovaj strašan masakr učinila nad našim ljudima nosila je ime princa Eugena, a zapovjednik im se, koliko se sjećam, zvao Stefan, ali nisam posve siguran. Kasnije sam imao priliku razgovarati s jednim od vojnika koji mi je rekao njihovu četu i vod, ali sam zaboravio kako nisam zapisao. Partizanski odred koji sam spominjao zvao se Livanjsko-duvanjski, premda je iz Duvna u njemu bio samo jedan Hrvat, Franica Mašić, a svi ostali bili su Srbi iz Duvna, Ravnoga i Vukovskoga u kupreškoj općini pa ga je trebalo zvati srpskim odredom. U odredu je bilo i muslimana, a zapovijedao je Livnjak Mujo Latifić.

Nakon ovoga krvavog događaja mi preživjeli pokupili smo trupla i pokopali ih u zajedničku grobnicu. Toliko ih je bilo da su neka pokrivena snijegom ostala do proljeća. Tek su nam neki ljudi iz Eminova Sela, Mokronoga i Letke pritekli u pomoć, dok su drugi bili u strahu. Topljenjem snijega pokazala su se mrtva tijela od kojih su psi počeli trgati udove i nosati ih po selu. I njih smo pokopali u zajedničke grobnice. Taj je prostor vremenom ograđen zidom i bio popravljan u tri navrata. Neki su svojim bližnjima stavili i nekoliko kamenih križeva s natpisima. O tom tragičnom događaju znam toliko i ono što sam vidio svima svjedočim."

Dostojno uređeno počivalište žrtava

Premda je ovim zločinom uništen cijeli naraštaj ljudi i osiromašen živalj dvaju duvanjskih sela, nikada se nitko nije očitovao za strašni zločin na sebe preuzevši odgovornost ili se ispričao za učinjeno nedjelo. Komunistička ih je vlast postavljenom pločom s popisom poginulih iz 1973. godine i godišnjim vijencem s petokrakom smatrala dijelom antifašističke borbe, potajno perući ruke od umiješanosti i skrivajući odgovornost za izazivanje i ucjenu. Uz pomoć iz inozemstva nakon Drugoga svjetskoga rata (tzv. Trumanova jaja) tadašnja vlast udovicama i siročadi pružala je određenu pomoć – onima koji su je, prema njihovoj procjeni, trebali, ali ne svima. Međutim većina od njih, kao i svi Hrvati Duvnjaci, držana je pod povećalom kao "opasni državni elementi". Današnji potomci ubijenih ogorčeni su što se predstavnici njemačke vlade i vojske do danas nisu smatrali potrebnim ispričati ili dati novčanu nadoknadu oštećenima.
Naprotiv, Lužani navode da je 2004. godine njihovo selo posjetio bivši SS vojnik, tenkist.
Čuvši za taj zločin pravdao se da je u diviziju došao nakon tih događaja. Iz njegovih riječi znamo da je ranije za vrijeme komunističke vlasti dva puta pokušao doći, ali ga je tadašnja vlast vratila s granice. Nažalost, za ove osamdeset tri spaljene i ubijene nedužne žrtve ne znaju ni mnogi Duvnjaci. Svake se godine u lipnju nakon sv. Ivana Krstitelja slavi sveta misa za sve poginule. Kukušani i Lužani dostojno su uredili zajedničko počivalište žrtava, sagradili kapelicu, obnovili spomen-ploču s popisom imena žrtava i 2000. godine podigli veliki spomen-križ s natpisom: "Častimo pravednike – mučenike najslavnije, koji su u plamenu izgorjeli i vječnu slavu dobili, nebeskog dvora dvorani postali i trajno svjetlo svojim potomcima ostavili. Neka se njihova svjetiljka nikada ne ugasi!" Žrtvu njihovih života ni u kom slučaju ne smijemo prepustiti zaboravu, nego cijeneći obnavljati sjećanje na najvrjedniji dar za Domovinu, slobodu i buduća pokoljenja.

fra Mate Tadić i Ivan Protuđer

Ponedjeljak, 02 Svibanj 2016 16:46

Hauba 2015

Ocijeni sadržaj
(1 Glasaj)

 

Jedan noviji običaj kojem se svake godine odziva sve veći broj luških muževa je i tzv. hauba. O čemu se radi? Već uoči Božića meso je uglavnom osušeno ili je osušen jedan manji dio. Običaj je da svatko iz svoje sušare (kuvača) ponese ono za što drži da je dovoljno osušeno i da bi se moglo probati i ponuditi drugima na probu. Već tada je istirano i vino i rakija, naši inozmeci već počeli pristizati pa nema druge nego autima do kakvog prančioka i u probu. Meso i ostale mirodije se prostru po haubi i eto naziva, što dalje pričati... Ove godine hauba je održana čak dva puta i to 6. prosinca, pa onda i 28. prosinca.


O zgodama i nezgodama, smijehu, podvalama nećemo ovom prilikom. Oni koji su bili - znaju, a oni koji nisu, eto prilike dogodine.

Foto: Noga

Ponedjeljak, 02 Svibanj 2016 15:59

Popis nastradalih 16. prosinca 1943. u Lugu

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

Popis nastradalih 16. prosinca 1943. u Lugu:

1. Baćak Ilije Rafo 1920.
2. Beroš Pere Gojko 1903.
3. Jakić Ivana Ante 1880.
4. Jakić Ivana Franjo 1907.
5. Jakić Tome Ivan 1898.
6. Jakić Marka Ivan 1900.
7. Jakić Ilije Ivan 1905.
8. Jakić Ivana Mijo 1898.
9. Jakić Ivana Tomo 1925.
10. Jurič Ivana Ante 1910.
11. Jurič Miška Bože 1882.
12. Jurič Jure Bože 1906.
13. Jurič Marka Bože 1912.
14. Jurič Mate Frano 1915.
15. Jurič Pere Ilija 1891.
16. Jurič Marka Ivan 1910.
17. Jurič Nikole Ivan 1910.
18. Jurič Joze Jandre 1900.
19. Jurič Marka Jandre 1920.
20. Jurič Jure Jozo 1901.
21. Jurič Nikole Jozo 1903.
22. Jurič Jakova Jozo 1906.
23. Jurič Bariše Marko 1880.
24. Jurič Nikole Marko 1924.
25. Jurič Jandre Martin 1925.
26. Jurič Nikole Mate 1908.
27. Jurič Jakova Mate 1912.
28. Jurič Nikole Nikola 1907.
29. Jurič Marka Nikola 1920.
30. Jurič Ivana Rafo 1919.
31. Jurič Jure Slavko 1909.
32. Krišto Nike Ivan 1915.
33. Krišto Nike Jakov 1905.
34. Krišto Križana Niko 1878.
35. Križanac Jure Ante 1912.
36. Križanac Ilije Gabro 1899.
37. Križanac Pere Jure 1878.
38. Križanac Gabre Mara 1904.
39. Križanac Jure Mate 1905.
40. Križanac Gabre Matija 1926.
41. Križanac Jure Stipan 1900.
42. Križanac Gabre Stipan 1928.
43. Stanić Stipana Anđa 1902.
44. Stanić Ivana Ante 1910.
45. Stanić Marijana Ante 1926.
46. Stanić Joze Bariša 1890.
47. Stanić Ivana Bože 1924.
48. Stanić Ivana Filip 1926.
49. Stanić Ivana Frano 1919.
50. Stanić Marka Frano 1923.
51. Stanić Bariše Frano 1936.
52. Stanić Bariše Ilka 1943.
53. Stanić Jakova Ivan 1871.
54. Stanić Stipana Ivan 1924.
55. Stanić Ante Iva 1884.
56. Stanić Ilije Iva 1884.
57. Stanić Nikole Iva 1940.
58. Stanić Jure Ilija 1907.
59. Stanić Ivana Jandre 1912.
60. Stanić Bariše Jela 1939.
61. Stanić Tome Jerko 1910.
62. Stanić Stipana Jozo 1929.
63. Stanić Ante Jure 1896.
64. Stanić Ivana Marijan 1928.
65. Stanić Nikole Mara 1935.
66. Stanić Nikole Mila 1938.
67. Stanić Bariše Manda 1927.
68. Stanić Bariše Mara 1934.
69. Stanić Ivana Marijan 1883.
70. Stanić Marijana Mate 1935.
71. Stanić Ivana Mijo 1883.
72. Stanić Ivana Mijo 1898.
73. Stanić Bariše Mijo 1937.
74. Stanić Marka Nikola 1901.
75. Stanić Pere Nikola 1911.
76. Stanić Ivana Ruža 1888.
77. Stanić Grge Ruža 1900.
78. Stanić Šimuna Ruža 1924.
79. Stanić Marka Slavko 1901.
80. Stanić Jure Stana 1903.
81. Stanić Nikole Šimun 1890.
82. Stanić Marka Toma 1883 .
83. Tadić Ivana Mirko 1907.

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

 

Sedamdeset druga je obljetnica stradanja civilnoga stanovništva u duvanjskome selu Lugu. Na današnji dan 16. prosinca 1943. godine pripadnici njemačke motorizirane brigade "Princ Eugen" spalili su ili ubili 83 mještana Luga, Kuka i Letke.

Većina ovih civilnih žrtava, muškaraca, žena i djece zatvorena je u jednu seosku pojatu i nakon toga zapaljena. Oni koji su se pokušavali spasiti iz ognja ubijeni su iz vatrenoga oružja. Njihove kuće i gotovo cijela sela također su nestala u plamenu. Zločinci nisu prezali ni od ubojstva četveromjesečnoga djeteta kao ni sedamdesetdvogodišnjega starca.

Prema svjedočenju preživjelih, zločin je počinjen u znak odmazde nacističke vojske zbog ubojstva dvojice njihovih vojnika koji su čuvali most. Ubojstvo nacističkih vojnika počinili su pripadnici partizanskoga odreda smješteni na području Ravnoga i Vukovska, koji su također terorizirali mještane navedenih sela otimajući im hranu i odjeću pod prijetnjom smrću.

U povodu obljetnice stradanja, mještani ponovno naglašavaju kako se žrtva nevinih ne smije zaboraviti, tim više, što za zločin nitko nije odgovarao.

Članovi Udruge Lug-Poljica i mještani su na groblju na Lugu zapalili svijeće i položili cvijeće, te se zajednički pomolili za sve stradale.

Iz Udruge Lug-Poljica izražavaju žaljenje što duvanjski fratri ne prihvaćaju njihovu molbu za održavanje svete mise na dan stradanja 16. prosinca. Prema riječima predstavnika Udruge, fratri obrazlažu da je nedjeljna misa prije ili poslije godišnjice namijenjena za sve spaljene. Unatoč tomu, nadaju se da će Božja providnost djelovati i na fratre koji odlučuju o ovome i dovesti i do uslišenja molbe mještana za misom na samu godišnjicu stradanja.

Također, mještani s tugom konstatiraju da se na ovim obljetnicama ne pojavljuje nitko od službenih predstavnika vlasti. Sjećaju se i prijeratnih vremena, kada bi tadašnji predstavnici nenarodne vlasti u barem jednoj prigodi godišnje položili vijenac ispred ploče s imenima ubijenim. Pa, neka ovo bude i poziv za promjenu prakse pri sljedećoj godišnjici.

tomislavcity

 

Nedjelja, 01 Svibanj 2016 19:34

Vučkovići u posjetu Vučkovinama

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

 

Jučer, u nedjelju 27. rujna, sinjski Vučkovići posjetili su groblje Vučkovine iznad duvanjskoga sela Luga.

Već tradicionalno, u nedjelju, krajem rujna, Vučkovići iz Brnaza iz sinjske općine, posjete Ramu i pri povratku i groblje Vučkovine, polože vijenac ili cvijeće, zapale svijeće i pomole se na grobovima svojih prapredaka. Poznato je da su Vučkovine najstarije duvanjsko groblje i da su najstariji grobovi upravo predaka Vučkovića. O groblju Vučkovine napisano je dosta znastvenih radova, a jedan od najdetaljnijih je i onaj livanjskoga profesora, gospodina Stipe Manđerala, koji je objavljen u splitskom zborniku "Kačić" za 2012-2013. godinu. Tekst možete pročitati klikom na link: Stipo Manđeralo, Vučkovići na duvanjskim Vučkovinama.

Svoje prijatelje Vučkoviće dočekali su i s njima nakratko porazgovarali i mještani Luga, okupljeni oko Udruge Lug-Poljica. Vučkovići su u ovogodišnjem knezu Juri Staniću - Puranu, poklonili i poseban dar, znak Dječje alke Vučkovića, najpoznatije dječje alke koja je po atraktivnosti i organizaciji vrlo slična onoj pravoj sinjskoj alci.

Udruga Lug-Poljica nastoji održati dobre veze sa Vučkovićima koji su nekada, prije dolaska sadašnjih stanovnika, živjeli na širem prostoru sela Luga, kao i sa Stanićima u Poljicama, odakle potiču najbrojniji današnji stanovnici Luga.

Sve u svemu, jedno ugodno poslijepodnevno druženje, vrijedno spomena.

tomislavcity

Nedjelja, 01 Svibanj 2016 15:51

2015: Jure Stanić – Puran novi luški knez

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

 

Ovogodišnji knez je Jure Stanić – Puran.

Kako je već uobičajeno, pet malih knezova, izabranih iz četiri loze Stanića (Tomislav Stanić iz loze Šoljaka, Ića Stanić iz loze Brkića, Jure Stanić iz loze Mijića i Nikola Stanić iz loze Antića) te peti (Zdravko Protuđer) koji predstavlja sva ostala prezimena na Lugu, okupe se u krug, polože koparane ispred sebe, i na svaki koparan po jedan kamen, koji ima značenje jednoga glasa. Prisutno mnoštvo ih okruži i pozorno prati tijek glasovanja.

U prvome krugu niti jedan mali knez ne prikupi tri kamena, te se pristupi drugome krugu u kojem sve glasove prikupi Jure Stanić – Puran, uz odobravanje mnoštva i uzvike: „Imamo kneza!“ Naravno, pristupilo se i čestitanju, a nakon toga i darivanju kneza. Kako je knez u pitanju, tradicionalno prva glava i vrhovni tumač ovozemaljskih zakona, svi mještani su bili darežljivi i prikupili dovoljno novca da se pokriju troškovi ovogodišnjeg druženja i izbora, ali i da ostane kako bi se pomoglo najpotrebitijima. Vrlo lijep običaj, dostojan i puno većih i organiziranijih sredina. Čestitke na tome svim mještanima, ali i njihovim gostima, koji pripomogoše svojim prilozima!

Da izbor kneza ne proteče tek tako, okupi se mnoštvo za zajedničku fotografiju. Uspomena knezu, ali i svima prisutnima. Kako je već ranije najavljeno, Lužani su zbog nedavnoga nesretnog događaja i pogibije drage sumještanke, ovogodišnje okupljanje nazvali druženjem, proveli ga u tišini, bez glazbe i pjesme, te bez bučnih tradicionalnih športskih disciplina. Nadaju se da će im dogodine Božjom milošću biti podareno dobro zdravlje, pa da će biti i veselja!

tomislavcity

Stranica 3 od 3

Please publish modules in offcanvas position.

Free Joomla! template by L.THEME