Nedjelja, 16 Prosinac 2018 23:28

Svetom misom na Širokovcu i paljenjem svijeća i molitvom na groblju spaljenih obilježena 75. godišnjica tragedije na Lugu

Ocijeni sadržaj
(1 Glasaj)

 

Častimo pravednike
mučenike naše
koji su u plamenu izgorjeli
i vječnu slavu zaslužili
nebeskog dvora dvorjani postali
trajno svijetlo svojim potomcima ostavili

 

Danas, u nedjelju 16. prosinca, na 75. obljetnicu strašnog zločina koji se dogodio 1943. godine na selu Lugu, kada su zločinci spalili ili pobili 83 mještana sela Luga, Kuka i Letke, sudjelovali smo na svetoj misi u crkvi na Širokovcu i na groblju spaljenih na Lugu položili cvijeće, zapalili svijeće i pomolili se za sve stradale. Na taj način smo se još jednom prisjetili ovoga u povijesti ovoga sela, a mogli bi smo reći i našega kraja, najstrašnijeg događaja.

Prekrasni prizori vedroga zimskoga dana i bijeline snježnoga pokrivača koji je tijekom jučerašnjeg dana napadao, sve prekrio i nekako izjednačio nisu dopuštali naslutiti tragediju i bol koja zadesi ovo selo i ljude. Nadamo se da je i naša današnja nakana i molitva bila za spas njihovih duša, odnosno Božja milost za sve nas koji smo danas molili za njih, bilo ovdje na misi i na groblju ili na bilo kojem dijelu ove kugle zemljaske.

Podsjetimo se toga vremena kroz iskaz jednog od preživjelih svjedoka, Stojana Stanića (iskaz dat fra Mati Tadiću i Ivanu Protuđeru):

- Nijemci su bili smješteni na mostu preko rijeke Šujice, 500-600 metara od našega sela, a partizani sjeverno od nas, šest-sedam kilometra prema selima Ravnom i Vukovskom. To su srpska sela i ti su partizani većinom bili Srbi. Bilo je Srba i iz Duvna, ali većinom iz ta dva sela, gdje su tijekom cijelog rata bili smješteni. Partizani su se poslužili varkom kako bi njemačke vojnike naveli da pobiju nas Hrvate. Iz našega sela nekoliko noći za redom partizani su napadali most na kojem je bila smještena njemačka straža. Još su silom tražili da im se donosi hrana na mjesto koje oni odrede. Za to su nasumce izabirali ljude, tzv. 'odbornike', koje bi pokupili iz sela – njih oko četiri-pet – te ih odveli sa sobom. Gore bi im zaprijetili: 'Ili hrana ili smrt! Ne će vam ostati ništa živo, pa ni ono što još nije rođeno." Tako bi im zaprijetili da su se ljudi plačući vraćali. Bili smo u muci što činiti jer su Nijemci u selu, a partizani traže hranu.

- Njemačka vojska svaki bi dan patrolirala kroz selo te ispitivala gdje, tko, što i kako radi, i tako su za svakoga imali sve podatke i znali gdje se trenutačno nalazi. Partizani bi preko dana pobjegli u svoje baze određujući koliko im se treba donijeti kruha, krumpira, mlijeka, sira, mesa itd. Zahtjevi su bili sve teži jer ni mi sami nismo imali dovoljno hrane za preživljavanje, a kamoli da njima dajemo. Međutim, to je Nijemcima došlo do ušiju, a od koga, ne znamo točno. Samo znamo da smo hranu nosili pod prisilom. Nijemce očito nije zanimalo je li bilo pod prisilom ili dragom voljom. Na osnovu tog podatka optužili su mještane i 16. prosinca 1943. poslali bataljun vojske. Blokirali su sela Kuk i Lug, pokupili sve ljude od petnaest godina naviše. Rekli su im da će biti seoski sastanak i zatvorili ih u štalu Nikole Stanića – Kike. U staji sa sijenom najprije su ih mitraljezima s vrata tukli, ubijali i ubacivali granate. Nije mi poznat točan broj granata, ali su ih sigurno ubacili oko dvadeset do trideset, a nakon svega tu su pojatu zapalili. Kada je vatra došla do žrtava, gdje je bilo živih i ranjenih ljudi kao i onih koji su se kretali, počeli su iz vatre iskakati.

- Na sve strane iskaču ljudi koji gore. Za to su vrijeme Nijemci stajali raspoređeni oko kuće i ubijali ih hitcima iz pušaka. Tomu sam događaju očevidac i živi svjedok. Sela su bila opkoljena, a vojska posvuda. Nitko živu glavu nije izvukao jer su ih sve pobili. Neki su vojnici bili iz Banata, a zapovjednici iz Njemačke. Mnogo je vojnika znalo naš jezik, a na kapama su nosili mrtvačke glave. Jedan je od vojnika nosao krošnju slame i bacao je uokolo, drugi je polijevao benzinom, dok je treći palio. Netko je iz vatre uspio možda otrčati desetak metara, netko pedesetak, a moj brat Jerko uspio je možda najdalje pobjeći. Čak do sela Kuka, ali su ga tamo sustigli i, svladana bolovima, ubili na vratima neke kuće. Možda je dvadesetak ljudi uspjelo iskočiti iz vatre, a koliko ih je gorjelo ranjenih, koji nisu mogli izići, to samo dragi Bog zna. To je za sve nas bila velika i teška tragedija!

Iako ova tragedija nije davala šanse za biološki, ali niti bilo kakav drugi oporavak ljudi sela Luga i Kuka, ipak vjera i beskrajno pouzdanje u Božju providnost te teški i uporni rad, doveli su do obnove obitelji i svakog drugog oporavka. O tome je predivno govorio i župnik fra Slaven Brekalo na propovijedi povom mise na groblju spaljenih u ljeto 2017. godine. Između ostaloga rekao je i sljedeće:

- Zato 16. prosinac 1943. dan je u kojem je nebo nad ovim mjestom ovdje gdje sada stojimo bilo širom otvoreno. Ne samo za njih 80 i troje stradalih, nego i za sve one generacije koje su došle, dolaze i koje će doći poslije njih, tj. za nas. U tim groznim trenutcima koje su proživljavali njih 80 i troje (samo Bog dragi zna koju su patnju i bol podnijeli) Bog je krenuo u susret ovom kraju. Ponajprije njima, mučenicima. A neprestano dolazi i nama. I kaže: ne boj se stado malo; za malo muke zadobiše velika dobra; Bog ih stavi na kušnju i vidje da su ga dostojni; jer patnje sadašnjega vremena ništa su prema budućoj slavi koja ima doći. Zato ovaj dan nije samo dan tuge i žalosti, dan tugaljivog sjećanja, ne samo zbog vremenskog odmaka koji htjeli ili ne htjeli čini svoje i otupljuje osjećaje, već dan i nade, i utjehe, dan smisla. Jer unatoč velikoj tragediji, život smo prihvatili, život smo podigli, život smo sačuvali i nastavili za sve generacije poslije unatoč zlu koje se sručilo na naše pretke. I to je najveći dokaz da nas Bog nije napustio već da je čvrsto uz nas ne samo tog 16. prosinca 1943. već i prije i poslije. Ovdje je život nastavljen iako je nasilno pokušan, na najgrozniji i najgnusniji način, biti zatrt. Nije im uspjelo. Jer Bog, ako treba, podignut će svoju djecu i iz kamena. A ovdje ih je podigao iz plamena jače nego ikad. Jer život i dalje priča svoju priču na kršćanski način u ovom našem kraju.

 

Udruga Lug-Poljica

Više fotografija pogledajte u galeriji. 

 

U nastavku možete pročitati i predivan članak naše sumještanke Ive Bagarić, objavljen danas na portalu tomislavcity.com.

Iva Bagarić: "Krik iz Kikine pojate"

 

 

Najnovije vijesti

Srp 11, 2019

Groblje Vučkovine okupilo mještane sela…

Ljudi su stalno u žurbi. Posao prvi, drugi,…
Srp 11, 2019

Lug: Na groblju spaljenih služena sveta…

I ove nedjelje, prve iza blagdana sv. Ivana…
Svi 06, 2019

Blagoslov polja i misa na Vučkovinama

Unatoč lošoj vremenskoj prognozi za nedjelju,…
Tra 29, 2019

Ivan Ića Stanić novi predsjednik Udruge…

U subotu 20. travnja 2019. godine, na Veliku ili…
Tra 20, 2019

Obavijest o održavanju Skupštine Udruge…

Udruga za promicanje i zaštitu kulturnih i…

Please publish modules in offcanvas position.

Free Joomla! template by L.THEME